Riječ namjera u općem pojmu odnosi se na svrhe ili volju da se nešto učini. Kroz nju se dokazuje razlog postojanja određene riječi ili radnje. Namjera je apsolutno subjektivna, uronjena je u dubine ljudske svijesti. Većinu vremena ljudi pogriješe donoseći netočne zaključke, počevši od tumačenja, o vanjskim činjenicama, kad je istina da je samo osoba ta koja stvarno zna koja je namjera koja je tjera na izvršenje radnje.
Zbog toga je vrlo važno da se pojedinci nauče suočavati sa situacijama, na taj način će se izbjeći nagađanja i stvaranje vlastitih ideja. U osobnim odnosima dijalog je bitan, jer se sumnje razjašnjavaju dobivanjem odgovora koji otkrivaju stvarnu namjeru druge osobe.
Postoje slučajevi kada namjera ne postiže željene rezultate. Primjerice, kada osoba daruje drugu, ali primatelju se taj dar nije svidio. U ovoj situaciji ono što osoba koja prima dar mora zaista cijeniti je namjera onoga koji mu ga daruje, budući da se iza svih dobrih namjera krije ljubav i naklonost.
Treba napomenuti da svaka namjera mora pokazivati dosljednost između činjenica i riječi. Na primjer, kaže se da netko šalje nelogičnu poruku na razini namjere, kada subjekt kaže jedno, a čini suprotno. Namjera odražava bit jedne osobe koja se prenosi drugoj.
Ne treba zaboraviti da da bi osoba bila jasna u svojim namjerama, mora biti sigurna u ono što se želi i koji je najbolji način za postizanje predloženog cilja. Budući da sumnjate u svoje ciljeve, imat ćete sumnje i u svoje namjere.