Odnosi se na pristup obnavljanju evolucijske teorije, odgovoran je za objedinjavanje temelja na kojima se temelji prirodna selekcija i najinovativnijih otkrića u vezi s genetikom. Ovu je teoriju između 1930-ih i 1940-ih pokrenula skupina znanstvenika koja se temeljila na genetskim varijacijama i prirodnoj selekciji, elementima koji potječu iz teorija koje je izvodio Darwin, ali s malom razlikom, a to je koji imaju određene promjene zahvaljujući napretku koji su danas postignuti u ekologiji i genetici.
Neodarvinizam je uspostavio niz osnova u kojima se osigurava da se varijabilnost gena određene populacije dogodi jednostavnim slučajem zahvaljujući mutaciji, međutim danas se pokazalo da je spomenuta promjena odgovorna za određene nedostatke u postupak replikacije DNK, uz to, također je utvrdio da su ove genetske promjene uzrokovane smjesom kromosoma nastalih tijekom mejoze. Ovaj pristup također potvrđuje da se evolucija događa uglavnom zbog varijabli koje se javljaju u frekvenciji alela, s prolaskom generacija, ustupajući mjesto onome što je poznato kao genetski pomak, protok gena i kasnije do prirodne selekcije.
Sa svoje strane, s obzirom na specijaciju, može se pojaviti progresivno, kada je skup jedinki izoliran i ne može se razmnožavati zbog različitih čimbenika, poput zemljopisnih čimbenika, pa čak i zbog modifikacija unutar te populacije. Sintetička teorija, kao što je i neo-darvinizam poznat, osigurava da su prirodni odabir i progresivne promjene glavni element odgovoran za evolucijski proces, odbacujući tako druge teorije poput ortogeneze, koja osigurava da elementi vanjski od organske tvari su one koje dovode do evolucije vrsta.
Neki sektori koji odbacuju neo-darvinizam, tvrde da on ne pokazuje definitivno određene procese, takav je slučaj horizontalne razmjene genetičkih informacija između prokariontskih organizama, što je dovelo do sumnji u određenim sektorima određenih teorija neodarvinizam.