Zaštićena područja nisu ništa drugo nego oni prostori koje, zahvaljujući svojim karakteristikama i uvjetima, štiti država ili entiteti zaštite okoliša, tako da čovjek ne intervenira izravno s njim i tako ga može sačuvati. Općenito su to velika područja na kojima žive vrste kojima prijeti izumiranje ili kulturna baština.
Zato se ovim vrstama područja mora vrlo dobro upravljati i moraju se maksimalno paziti da se ne ugrozi njihova prirodnost. Na državi je da osigura odgovarajuća sredstva za zadovoljenje potreba i zaštite područja.
Nije tajna da je intervencija čovjekove ruke vrlo štetna, a više kada pokušava s određenim prostorima vrijednim njezinog očuvanja, zato vlasti moraju biti vrlo oprezne kako bi se očuvala prirodna i kulturna baština.
Postoje različite vrste zaštićenih područja i klasificirane su na sljedeći način:
Nacionalni park: to su područja u kojima jedan ili više ekosustava koegzistiraju i koja čovjekovom rukom nisu značajno promijenjena. Ove vrste područja imaju i biljne i životinjske vrste, kao i znanstveni, obrazovni i rekreacijski interes.
Prirodni spomenik: to su područja koja imaju specifične prirodne elemente od nacionalnog interesa, sadrže prirodne i biljne vrste, a intervencija čovjeka je u vrlo malom stupnju.
Zaštićeni krajolik: to može biti kopneni ili morski teritorij, u koji je čovjek na značajan način intervenirao i zahvaljujući tome država ga želi zaštititi.
Mjesta zaštite: to su mala područja koja imaju značajnu vrijednost, bilo zbog svoje flore, faune ili zato što igraju važnu ulogu u biološkom ciklusu određenih vrsta.
Postoji nekoliko aspekata koji određuju zaštićeno područje ili područje, a najistaknutiji su: prisutnost biljnih i životinjskih vrsta u opasnosti od izumiranja, staništa koja su od znanstvenog, rekreacijskog ili obrazovnog interesa, prostori u kojima postoji iznimna ljepota, područja koji su od vitalne važnosti za ekosustav, pa bi njihovo uklanjanje donijelo neravnotežu i arheološke zone.